måndag 1 februari 2010

Wikipedija o BiH Sevdalinki



Na gornjoj web stranici imate otprilike gotovo sve činjenice i fakta kada je riječ o izvornoj BiH sevdalinci...vrijedi pročitati

Kraj Tanana Šadrvana



Kraj tanahna šadrvana
gdje žubori voda živa,
šetala se svakog dana
sultanova kćerka mila.

Svakog dana jedno ropče
stajalo kraj šadrvana,
kako vr’jeme prolazilo,
sve je bljedje, bljedje bilo.

Jednog dana zapita ga
sultanova kćerka draga:
"Kazuj, robe, odakle si,
i plemena kojega si?"

"Ja se zovem El Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube!"

* Henrih Hajne je preveo ovu našu slavnu sevdalinku kod nas
poznatu pod nazivom "Kraj tanahna šadrvana" i objavio je pod imenom "Azra"

Danas je višestruko napadnuta...

Protok vremena, tempo življenja i ciklična tragičnost ovih naših prostora, nezaustavljivo uništavaju sevdalijski ambijent u nama i oko nas. Neki drugi, strani tonovi stalno pripremaju Bosance i Hercegovce da JESMO ono što NISMO! Neuki narod to prihvata, jer ta sorta muzike ne traži razmišljanje - ona razmišlja za takve slušače. Sevdalinka je nešto sasvim drugo i u muzičkom, a posebno u tekstualnom dijelu, to je čista filozofija, filozofija našeg opstanka u Bosni i Hercegovini... i živi dokaz da smo ovdje veoma dubokog korijena... i da se korijen omladio... i da je jedna od mladica tog korijena naša nacionalna pjesma - sevdalinka.

Sevdalinka je danas ugrožena - pomozimo joj da opstane. Stvarnost je da pomažući sevdalinci - pomažemo sebi".

Visoko, novembra 2001. Vaš Omer Pobrić

Na drugom mjestu gospodin Omer Pobrić ističe o sevdalinci sljedeće:

"Sevdah nije samo riječ - to je imaginarni ambijent ljepote, u čijem nepreglednom prostranstvu duše - koje osjećaju, pronalaze zrna radosti i formirajući mozaik čine sebi životom lijepim... U sevdalinkama su naši prvi drhtaji uzneseni čulima, prvi dodiri i prva sabjeranja u mraku - kad je čovjek sam sebi dovoljan, jer nije sam - u sevdahu je...

Sevdah je, po meni, aura koja okružuje čovjeka, nepojavnog je oblika i ne može se vidjeti, ali svaki pojedinac, koji artikulira estetiku kao sastavni dio življenja, može i u najmanjem obliku i u najmanjem prostoru očutiti sevdah. SEVDALINKA JE NAŠA PJESMA O NAMA.

(Omer Pobrić, Miruh Bosne. Visoko, 2002.)


Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma

Pogledajmo ovdje, šta za sevdalinku kaže njen počasni ključar i vjerni čuvar, njen poznati praktičar i vrhunski poznavalac, ne samo današnje sevdalinke, a tome još i osnivač originalnog i jedinstvenog projekta u Bosni i Hercegovini - "Instituta sevdaha" - čije se osnivanje pronijelo brzinom munje i proširio cijelim dunjalukom - njegov utemeljitelj i vakif gospodin Omer Pobrić:

"Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtnost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku."

(Omer Pobrić)

Ili na početnoj internet-strani "Instituta sevdaha" pod naslovom "Vrijeme i sevdah" gospodin Omer Pobrić pobliže ističe:

"Sevdalinka nije stećak, nije nišan-taš i nije spomenik - to je pjesma koja ima svoje rođenje, svoj život i svoje odumiranje. Autor sevdalinke uvijek je pojedinac. Putujući bosansko-hercegovačkim drumovima, gradovima, selima, rijekama, planinama i ravninama, pomažući dertli dušama da nadju dermana - od usta do usta, od uha do uha, prilagođavajući je vremenu i prostoru, sevdalinku oblikuje narod. Narod joj postaje sahibija - zato se i zove narodna pjesma.

Orijentalna melodičnost i zapadnjačka harmoničnost izatkale su u ranjenoj bosanskoj duši specifičan osjećaj, koji je iznjedrio sevdalinku - autohtonu bosansku pjesmu kakve nema nigdje na dunjaluku osim u Bosni i Hercegovini. A sevdaha ima... Dokle je stigao orijent, dotle je dobacio i sevdah - samo se u drugim državama zove različitim imenom, na primjer u Španiji "malagenja", u Mađarskoj "virtush", u južnoj Srbiji "kara-sevdah" itd. Vrijeme može otplaviti neku pjesmu, ali vjerovatno će se naći bar jedan zaljubljenik baš u tu sevdalinku, tako da je njeno odumiranje krajnje neizvjesno, ako ne i nemoguće. Ovo sve pod uslovom da se ne umiješa ideologija. Sevdalinka opisuje većinu segmenata našeg bitisanja, vrlo često poštenije od pisanih dokumenata. Naravno bude i uljepšavanja, jer tražeći ugođaj svojoj duši, uljepšavanjem stvarnosti, čovjek svjesno ili nesvjesno širi neku vrstu dobrine oko sebe.

Sevdalinka, zapravo, oslikava život. Naš život...

Sevdalinka je ogledalo duše i duševnog stanja

Trenutno stanje duha i vlastitih osjećaja sevdalinka pospješuje i još više izražava. Ako je osoba sjetna, kod takve osobe sevdalinka pojačava sjetnost, ako je osoba tužna, kod takve osobe sevdalinka pojačava tugu. Ako je osoba depresivna, izaziva, podstiče i povećava depresiju, ako je jedna osoba zaljubljena, podstiče ugodan osjećaj zaljubljenosti.

Sevdalinka je ogledalo duše i duševnog stanja! Kako indivudualnog, tako i narodnog. Nekada se orila pjesma sa radija i gramofona, (toga se sjećaju oni malo stariji!), da svi čuju i znaju da je u toj i toj kući veselo. Da u toj kući živi radost, ljubav, sloga. Situacija je danas isto prisutna na mjestima okupljanja mladih. Prava je milina bila živjeti u takvoj sredini. Danas se sevdalinka oglašava u baščama, na koncertima, izletištima, na svim kontinentima. Sevdalinka se ne naziva samo tako i bez razloga - narodnom sevdalinkom!

U davnim vremenima kada je postojala žudnja za određenim i neiskazanim, posebno iz odgojnih, tradicionalnih, religioznih ili trenutnih kulturoloških razloga, o ljubavi i ljubavnom izražaju čovjeku dragih osjećanja, narod je nalazio utjehu u pjesmi punoj sadržajnog ljubavnog naboja i narodu životno potrebnog i njemu samo znanog izraza, a to je vjekovima mogla i još uvijek može - sevdalinka!

Vremena su se mjenjala, mijenjali su se instrumenti, ljudi, države, vlade i običaji. Ona je ostajala i opstajala. Gorda i neuništiva. Kao religija! To može biti nekome nepravo ili mu može smetati, ali ne treba jer, to je činjenica, fakat i istina. Mi moramo priznati poraz. Mi smo ti koji su prolazni, a ona ostaje i opstaje. Ona nije prolazna. Ona je vječna, neuništiva i neprolazna. U tome leži njena jačina i snaga. U ljubavi leži jačina, snaga i veličina! I, tu možda leži zrno njenog, ali i našeg ponosa, prkosa, inata i ljubomore.

E, to je sevdah!

A, sevdah je kao droga. Čovjek postane ovisan o njemu i vjeran za cijeli život. Sluša ga, slijedi, ugađa, upražnjava i uživa u njemu! Sevdah se može imati u krvi - ili nemati! Kao što je rasprostranjeno mišljenje, da svaki stanovnik Afrike ili u Americi svaki Afro-Amerikanac nasljedno tj. rođenjem, dobije osjećaj za ritam i muziku, tako isto i Bosanac dobije sa svojim prvim udisajem, osjećaj za sevdalinku i sevdah taj bosanski.

Taj osjećaj ritma za sevdalinku i sevdah, može se naučiti. Doduše nešto teže, ali ipak može! Uz veliku porciju volje, ljubavi i upornom praksom mukotrpne vježbe, može se naučiti i onda, kada izađete na vrh, na vrhu vas čeka neopisivi pogled i nagrada sevdalinke milog zvuka i nadzemaljskog osjećaja da ste željni, željeni i poželjni. To vas ona traži! Sevdalinka vas nikada više ne napušta, vjerno ne dozvoljavajući vama niti drugome da je zaboravite, izbrišete ili uništite. Od tog momenta, ona postaje neuništiva. Ritam, želja, potreba za njom uvijek ostaje. I, ako je kojim slučajem nema duže vrijeme, kad se ne upražnjava, čovjeku se osuše usta i usne i osjeća se jadno poput usamljenog pustinjaka sprženog na suncu pored presušenog izvora. Usta vape za pjesmom, i njenom večernjom svježinom, halucinacija zvuka harmonike vas više ne napušta, pa i onda kada ugledate voljeni instrument, slučajno na nekoj poznatoj reklami, žutom i od vremena izblijedilog lista poderane novine, srce vam zaigra od sreće.

To je sevdah!

Onda znajte, možete slobodno reći da ste zaraženi virusom sevdaha. Sevdahom! Doživotno.

Velika greška, ali i nepravda, koja može da se napravi i nanese tom jedinstvenom i još nedovoljno istraženom svijetu, njenom veličanstvu, sevdalinki - je taj: da navedete naslov ili ime pjesme koja slovi kao dobra ili najbolja sevdalinka! Razlog tome je vrlo jednostavan. On se krije u različitostima doživljaja i iskustva svake jedinke kao takve posebno gledane! Sigurno je da svako ima svoju omiljenu pjesmu sevdalinku. Ali, i to je sigurno zasluženo i sa razlogom!

Dok jedna pjesma nekoga ostavlja sasvim ´hladnim´, drugog opet sevdalinka razboli da je jadan prisiljen slušati jednu te istu pjesmu više puta! To govori samo u prilog tome, da ova prva osoba koja je sluša, nije doživijela ono što je dozivijela ova druga, kod koje riječi pjesme, riječi sevdalinke, ritam, vrijeme, instrument i još mnogo drugih komponenti, izazivaju reakciju, proživljavanje, ponovni doživljaj, sjetu, tugu i bol ili osjećaj zadovoljstva i sreće.

Različitost doživljavanja se može pojaviti u samom interpretiranju, izvođaču, mjestu, načinu, ali i vlastitom trenutnom raspoloženju! Svakome je jasno da čovjek ´ne može slušati´ sevdalinku ako je bolestan, prehladjen ili nezadovoljan. Zapravo, on može da je sluša! Ali, efekat i doživljaj će pri tome biti sasvim drugačiji. Često i kontraproduktivan u smislu očekivanih ´rezultata´ pri slušanju u takvom stanju i lošem izboru vremena, ambijenta i mjesta slušanja
I, kada se potrefi dobro društvo, jarani, atmosfera…sevdah je nešto što se ne može onda perom opisati, već se mora doživjeti kao stanje (trans!) i svaki onaj ko pokuša opisati šta je doživio (slično činu vođenja ljubavi!), neće uspjeti - jer je teško, a nekada i nemoguće opisati takvo stanje sreće i ushićenja! Baš kad čovjek želi da se izrazi i kaže, jer ima pravu riječ i traženi izraz ´na vrhu jezika´, a ono, ostane najednom i sam iznenađen, bez teksta i daha.

Baš kao što neko cvijeće neće da odaje mirisa ili neće da se razvija, bilo da je na suncu ili da je u sjeni. Neće da raste, ako je zalijevate i dajete joj više vode, ili opet, neće da raste ni onda, kada je sušno vrijeme. Tako i za sevdalinku, trebaju i moraju biti zadovoljeni neki, samo njoj znani zakoni i kriteriji, a na vama je da otkrijete i razvijete taj istančani osjećaj ciklučnosti vašeg ličnog ´periodnog sistema´, i vremena upražnjavanja sevdaha i sevdalinke. Potpuno sam siguran da ćete uspjeti u tome!

Sevdalinka se sluša sa žudnjom, pjeva rijetko nasamo, češće ili u pravilu - u društvu! Najčešće je to u večernjim satima kada počinje prelazno vrijeme opuštanja poslije svih tjelesnih stresova i napora učmale monotonije radnog dana. Onda se približava vrijeme akšamluka, vrijeme sevdalinke. Sevdaha. Vrijeme, kada noć smjenjuje dan. Kada noć požuruje mjesec, da težinom svoga tijela žurno odgura dan i umorno sunce natjera da zađe iza prvih obronaka. Da onda mjesec svježinom svoga hladnog svjetla napoji umorne duše, oživi uvehlo bilje sasušeno dnevnom žegom, da svojim zanosnim mirisima, uz razigranu pjesmu na tisuće cvrčaka, ispune i nestrpljivo razgale suha pluća prvog akšama. Da se tako rastjera jednoličnost dnevne more, sparine, žege i vrućine, jesenje magle, zimske hladnoće i sivila monotonije. Uvijek je isto. Najavljujući svoj dolazak, akšam izaziva nevidljivu radost, razdražljivo nestrpljenje, koje svi, sa skoro dječijim iščekivanjem predstojećeg zajedničkog sijela i druženja nestrpljivo iščekuju.

Akšam počne polahko da pada, sa prvim sjenama i kada se u daljini začuje ezan i poznati glas mujezina. Sve više tamne sjene počnu da nadvladavaju, dok sigurnim tempom u potpunosti ne savladaju carstvo svjetla. Vrijeme sjena tek dolazi. Polahko, ali sigurno. Samo pokoja prilika na obali rijeke, mora, u parku, pod debelim granama bagrema, u sjeni šimšira, mirisa badema, zagrljaju stabla kestena ili oraha iz djetinjstva, vinove loze, jasmina ili drugog omiljenog drveta zuri u tamu nestrpljivo očekujući prve tragove poznatog zvuka, pa da akšamluk počne sa željom, da mu kraja nema. Sve ste možda već doživjeli. Zato, sve i izgleda tako nestvarno. Lavež psa čuvara. Poznato lupanje cipela tvrdih potpetica pri žurnom hodu, koje vlasnika nose možda na prvi zakazani sastanak, tajnoj ljubavi, novoj sevdalinci i novoj temi u kojoj se jednom volješe dvoje mladih uz odzvanjajujuću klepu nanula cijelom đadom klizave i uglađene kaldrme, rastjerujući duhove tame iz nekad davnih strahova djetinjstva uz zveket sinđira rane posjete i klepet zatvaranja prozorskih kapaka, postepeno nestajući i umirući konačno negdje pri kraju ulice tamo negdje, iza ćoška.

To je vrijeme, kad se sva osjetila i svi osjećaji istančaju i zategnu, do nekog neobjašnjivo određenog naboja. To je prvi znak. Onda čovjeku zasvijetle oči čudnim sjajem, baš kao kakav znak upozorenja, gdje iznad glava jasno piše, kao na visećoj ploči iznad ulaznih kapijskih vrata: "Stop, pazi, grizem, ne diraj!" Akšamluk može da počne! Harmoniko moja, Šerbo, Omere, Šukro, gdje ste? Sevdalinko moja i moj crni akšam-mrače...

Skoro svaka sevdalinka svojom senzibilnošću i jačinom izraza tjera slušatelju kožu na onu ´tihu jezu´, poznatu samo sevdalijama, ali pronađe put i do onih najokorjelijih i najčvrstijih, a često natjera da se prolije i koja suza.

Koliko je suza samo poteklo zbog nje?
Samo o tome se može napisati cijela knjiga!

Šta je suza poteklo, ne samom pjesmom kao takvom, već onom nevidljivom niti kojom ona prenosi poruku, doživljaj, osjećaj, stanje…

Šta je samo suza poteklo kod zaljubljenih, razočaranih, ostavljenih, ucvjeljenih, onih koji su u domovini, u tuđini, u nekom od ukradenih trenutaka samoće, kao i onima koji su u trenucima drugovanja, sreće, ali i tuge.

Mnoge sevdalinke ne iskazuju samo ljubav, one često uz ljubav, u pozadini, kako to i biva u životu, iskazuju i drugu stranu, suprotnu od ljubavi.

Sevdalinka tematski obrađuje ljubav. Ljubav se često iskazuje u pjesmama i prema omiljenim mjestima, gradovima, rijekama, trenucima. Objektu ljubavi, a on ne mora biti usmjeren i isključivo, jedino i samo voljenoj osobi.

Sevdalinka tematski obrađuje ljubav, ali i zlu kob i nesreću kao nazaobilaznu propratnu pojavu nesrećnih ljubavi koja kao neizbježni produkt ´druge strane medalje´ u stvarnosti, nije zaobišla mnoge drage članove, nekada nadaleko poznatih i manje poznatih i sve malobrojnih familija. Često familija kojih više nema.

Njih nema, ali - pjesma je ostala! Njih pjesma, kao čarolijom, oživi i prikaže u vremenu i prostoru. I, tako sevdalinka svojom neuništivom mudrošću nahrani i održi sebe i prisutne na životu, svojim pomenom o patnji poznatih ljubavi iz prošlih vremena, hraneći sve temom koja je nepresušna, definitivno vječna, a koju samo sevdah i pjesma sevdalinka može održati na životu.

Njih nema, ali - pjesma je ostala! Njih pjesma, kao čarolijom, oživi i prikaže u vremenu i prostoru. I, tako sevdalinka svojom neuništivom mudrošću nahrani i održi sebe i prisutne na životu, svojim pomenom o patnji poznatih ljubavi iz prošlih vremena, hraneći sve temom koja je nepresušna, definitivno vječna, a koju samo sevdah i pjesma sevdalinka može održati na životu.

Sevdah je tipičan bosancima-sevdalijama i meraklijama koji obožavaju taj, posebno bosanski izražajni, dozvoljavam sebi slobodno reći - ljubavni melos, gajeći, njegujući i upražnjavajući ga, uzdižući ga u nebesa u svakoj prilici, na svakom mjestu i na svakom kontinentu. Sevdah odaje Bosanca, ne samo po mjestu geografske pripadnosti.

Naravno da postoje i razlike, ne samo u interpretaciji, već i u slušnoj percepciji i poimanju te vrste melosa. Samom doživljaju. Kultu vremena i prostora. Kultu vječnosti. Neiscrpnosti tematike generacija podložne načinu života, običajima, razvoju tehnike, umjetnosti preživljavanja i načina prezentiranja starine i novine, pri čemu načini prezentacije imaju i nose u sebi ´ono nešto´.

Posebno u zadnja dva stoljeća je primjećen sve veći interes stranaca za tu vrstu bosanskog folklornog izražajnog melosa. Pored sevdalinke, zainteresovanost nije ništa manja za bošnjačku epiku, izvornu pjesamu pjevanu uz gusle, saz, tamburu, kao i mnoge pjesme tipične bošnjačke balade.

Odakle toliko interesa za sevdalinkom i bosanskim sevdahom? On se još i danas dalje dokumentovano prenosi iz knjige u knjigu timova stranih iztraživača i izdavača, često pod našim pravim, ali nekada, na žalost, zbog nepoznavanja i pod drugim (tudjim!) imenom, u strahu da ne nestane to vrijedno izvorno bosansko kulturno narodno blago, često i opet na žalost, u sklopu istraživanja i očuvanja svjetske baštine kojoj prijeti uništenje i nestanak.

Dakle, nemojte se iznenaditi, ako budete naišli da se neki stranac ili strankinja bolje razumije u tajne bosanskog sevdaha od vas. Ništa čudno! Odgovor leži u biću Vašeg ili nečijeg (ne) interesovanja.

Mnogi se pojedinci, grupe, pa i narodi neopravdano čude, posebno oni koji ne poznaju tu vrstu izražajnog melosa i ne znaju šta on znači i može značiti, šta to toliko ljudi pričaju o tom sevdahu? Šta to ima toliko snažno u njemu?!

Tu razliku i ´šta to toliko´ ljude privlači taj sevdah, teško je objasniti. Stanje je isto i sa obožavateljima izvođača modernog džeza, da iskoristim priliku i navedem ovdje meni posebno dragog, Boba Mek Ferija ili na drugoj strani opere i slušateljima ili obožavateljima grandioznih arija Pučinija, Verdija i drugih, u izvedbama najvećih opernih pjevačica i pjevača klasike kao što je to bila pokojna Marija Kalas ili kao što su to danas Placido Domingo, Luciano Pavarotti, Karera ili sutra opet neki drugi, isto tako dobri i izražajno snažni izvodjači.

Ništa manje nije uskraćeno ljubiteljima, kako izvornog, tako i moderno obradjenog bosanskog sevdaha i omiljenih pjesama sevdalinki u izvedbi poznatih i najomiljenijih izvođača sevdalinki, veličanstvene snage i glasovnih mogućnosti, strastvenosti u izvođenju i nezaboravne svježine u izrazu svima znanog i nadaleko u svijetu poznatog Safeta Isovića, rahmetli Himze Polovine, Emine Zečaj, Nade Mamule, rahmetli Zaima Imamovića, Zore Dubljević, Zehre Deović, Nedžada Salkovića, rahmetli Zekerijaha Đezića, Bebe Selimović, za one malo starije koji se sa sjetom sjećaju izvođenja pjesama Omera i Behke Ljuce i mnogih drugih ništa manje vrijednih i ovdje nespomenutih izvođača koje će generacije i generacije pamtiti, oživljavati i uvijek iz početka ´iz mrtvih´ podizati.

Pojedinci, koji nekada u nagonu strasti bolesnih utjecaja ideja, trendova i okoline, u trenucima vlastite slabosti, dozvole sebi da pišu i da sebe blamiraju dirigovanim tekstovima objašnjenja o jedinstvenom karakteru bosanske sevdalinke, (ali i bosanske epike ili balade!), zalutaju i zagaze često preduboko u vode ljubomore, i u neke, za sevdalinku strane sfere, posebno one, koje u sebi sadrže mirisnu notu nacionalnih konotacija i predznaka. Takve skoro niko, a posebno oni iz krugova poznavatelja i obožavatelja sevdalinke, ne uzima za ozbiljno. Takvi nanose štetu prvo sebi, a onda posebnu i dodatnu štetu nanose interesima grupacija koje sami zastupaju, pokušavajući nemoguće, a to je - da nanesu zijan iz želje, da poput ptice kukavice, postave mrlju nevinoj ljepoti sevdalinke i da udare na čistotu poruke koju ona prenosi, a to je ljubav.

Dok jedni perceptiraju i doživljavaju svoju okolinu i muziku putem sluha, uhom kao organom sluha, meraklije i sevdalije perceptiraju, osim uhom, još i cijelom površinom svoje kože. Koža se odjednom naježi, postane tanahna, osjetljiva na sve titraje i vibracije i počne se neprimjetno pretvarati u najveće i najosjetljivije ljudsko čulo i osjetilo, (koje stvarno i jeste, ali ovog puta se koristi kao takvo u svrhu slušanja sevdalinke!), djelujući tako, da se u tijelu počnu lučiti sasvim drugačiji hormoni i hormonski spojevi koji na početku djeluju sporo, kao i lokomotiva kad počne da uzima zamah, sa sve jačim i jačim ritmom, intenzitetom i brzinom, izazivajući potpuni haos u tijelu i glavi, uz još uvijek nedovoljno istražene propratne kemijske reakcije, pojave i stanja, a jedno od tih je i u narodu dobro poznato stanje ´padanja u trans´. Mnogim koji ovo čitaju, može izgledati malo smiješno, čudno i nestvarno ili čak izmišljeno. Ali, nije! Dešava se, i to vrlo često, skoro svakodnevno!

Iz tog stanja, stanja transa, se nikada nikoga ne ´dira i ne budi´, već slušajući uživa u ljepoti zvuka, ne slučajno, po vlastitoj želji ´odabranog´ instrumenta, toplini teksta i mudrosti izbora svake riječi trajnog i upečatljivog izraza. Sve je na svom mjestu. Note, visina tona, pauza, zvuk, glas, tempo sve to izaziva kod slušatelja, a posebno ljubitelja sevdalinke, stanje od kojega mu se ´koža naježi´ i samo njemu poznato stanje od kojeg se poput opojne droge mora redovno u sve učestalijim večerima i u vrijeme dogovorenog akšamluka, naći sa svojim odabranim društvom na tom i tom mjestu, u to i u to vrijeme, po mogućnosti - bez velikih smetnji, a koji mogu da budu u liku i obliku neraspoloženih, neodgovarajućih, nedruštvenih kao i nepoželjnih osoba, pijanih i dosadnih, nedoličnog ponašanja i manira. Nekada može za akšamluk posebno važnu ulogu da ima temperatura, svjetlo, piće, meze, a sve to utječe na ugođaj, percepciju, viziju, trenutak događaja i doživljaja pri slušanju sevdalinke. Ko to nije probao, teško da će moći da shvati o čemu je riječ. Međutim, svijet je sasvim drugačiji kad se sjedi u nekoj mračnoj i hladnoj dvorani i sluša topla ljubavna pjesma, od svijeta ugođaja neke male mehane, bašče, voćnjaka ili šljivika na samku i negdje na osami pod vinovom lozom, kraj rijeke ili u planini kraj izvora, u planinarskoj ili vlastitoj kući, u večer, kad je akšam (zato se i zove akšamluk!) uz prisne prijatelje, poznate glasove i mile zvuke…

Redukcijom takta, tona, brzine, harmonijom zvuka nota i sklada same muzike, gdje veliku ulogu za jednog merkliju i obožavatelja sevdalinke imaju posebno zvuci harmonike (nekome violine ili klarineta!), u čemu ´ima nečega´ što čovjek teško može ili ni sam ne zna objasniti, ali slatko ili sa bolnom sjetom podsjeti na nešto, neki lijep ili bolan doživljaj, osjećaj, gubitak ili ushićenje, znak sreće, bola, tuge, zaljubljenosti, razočarenja ili uspjeha u ljubavi.

Ambijent Sevdalinke

Ambijent i izbor ambijenta je za sevdalinku od velike važnosti. Mislim da se jedino za ovu vrstu muzike ne moraju praviti posebne, velike dvorane i ´skâle´ u kojima vladaju komplikovani zakoni akustike, kao što je to slučaj sa dvoranama namjenjenim za izvođenje opernih arija i opereta širom svijeta, posvećenih u čast opere, boljoj akustičnosti, zvuku, izrazu i ljepote svakog tona, te skladu, melodičnosti, visine i jačine glasa njenog izvodjača.

Sevdalinki bi laskavo godila dvorana, posvećena isključivo i u čast samo njoj, ali ona je, u to sam duboko uvjeren - nepotrebna, jer je u genezi svoje skromne malenkosti našla, razvila i navikla na druga, manje upadljiva modena mjesta i nije u tome mnogo zahtijevna, to dobro znaju njeni izvođači, dajući i tako svoj prepoznatljivi pečat u amanet budućim pokoljenjima i generacijama. Ona traži širinu samo u svom zamahu, što više zraka za svoje mnogobrojno članstvo, obožavatelje-sevdalije koji je punih pluća svojim upražnjavanjem dižu poput plamenog feniksa iz pepela i smrti zaborava, postavljajući je na pijedastal života i pobjede.

Sevdalinka naravno, treba da bude ukomponovana prostorno tj. u ambijentu, ali treba da bude još pažljivije, ako ne i najvažnije, vremenski izabrana!

Za sevdalinku je od posebno velikog značaja, da se izabere i upražnjava u pravo vrijeme.

Sarajevo u sevdalinci Tri Video Priloga

Snimak Prvi



Snimak Drugi



Snimak Treči

SEVDALINKA I SEVDAH TAJ BOSANSKI

Sevdalinke su posebne pjesme, ispunjene dubinom izraza bošnjačkog narodnog melosa!

Sevdalinka se, kao što to samo ona zna i može, znalački probija i utiska poput pečata u dušu onoga koji je sluša, neprimjetno preobražavajući i utapajući sve oko sebe u koloritu talasa osjećajnih naboja, punih mladosti i života, ispunjenih mehkoćom u izrazu ljubavi koju prenosi i iskazuje. A, onda - zasjeni iznenadnom žestinom udarca nemilosrdne sudbine i vodi opijena rukom magije najbližega u zanosu slušanja, začinjena prozirnom omamom u ozračju svoje nevine čistote, ispunjene sjetom, merakom i pomamom. Pluća vape za zrakom. Ponestaje daha...

Malo je takvih pjesama.

To nije slučajno, a nije niti namjerno, već jednostavno genetski generisana, istančanom pažljivošću od povoja istinski razvijana - u stoljećima posebnog načina življenja, prostorno određenog, ne sasvim slučajno tu, baš u planinama nakićenoj i rijekama nagizdanoj Bosni i Hercegovini! Da je to tako, nije potrebno daleko ići i voditi duge polemike, već samo pogledati preko ramena, naslove pjesama najpoznatijih bosanskih narodnih sevdalinki za koje najveći interes pokazaše ne samo domaći, već i strani ljubitelji ove posebne pjesme, darujući joj tako nekoliko trenutaka svog osjećajnog i nadasve cjenjenog života, čineći tako nju i sebe besmrtnom i vječnom.

Sevdalinka nije, kako se zna reći, ´za svakodnevnu upotrebu´. Svako će vam reći, da je kao takva, teška za slušanje. Teško pada, posebno na dušu i kao takva, nepripremljenom slušatelju može biti posebno bolna, pa je tada nije preporučljivo slušati.

Nije slučajan onaj, svima dobro poznati opis sevdalinke, kada pitaju bosansko dijete, šta je to sevdalinka, a ono na to odgovara:

"Ama, to je ono, kad babo pjeva, a plače!"

To je jedno od najorginalnijih i najbolje prihvaćenih objašnjenja u Bosni i šire, na pitanje - šta je sevdalinka, ali istovremeno, i koju moć ona ima!