Baš kao što neko cvijeće neće da odaje mirisa ili neće da se razvija, bilo da je na suncu ili da je u sjeni. Neće da raste, ako je zalijevate i dajete joj više vode, ili opet, neće da raste ni onda, kada je sušno vrijeme. Tako i za sevdalinku, trebaju i moraju biti zadovoljeni neki, samo njoj znani zakoni i kriteriji, a na vama je da otkrijete i razvijete taj istančani osjećaj ciklučnosti vašeg ličnog ´periodnog sistema´, i vremena upražnjavanja sevdaha i sevdalinke. Potpuno sam siguran da ćete uspjeti u tome!

Sevdalinka se sluša sa žudnjom, pjeva rijetko nasamo, češće ili u pravilu - u društvu! Najčešće je to u večernjim satima kada počinje prelazno vrijeme opuštanja poslije svih tjelesnih stresova i napora učmale monotonije radnog dana. Onda se približava vrijeme akšamluka, vrijeme sevdalinke. Sevdaha. Vrijeme, kada noć smjenjuje dan. Kada noć požuruje mjesec, da težinom svoga tijela žurno odgura dan i umorno sunce natjera da zađe iza prvih obronaka. Da onda mjesec svježinom svoga hladnog svjetla napoji umorne duše, oživi uvehlo bilje sasušeno dnevnom žegom, da svojim zanosnim mirisima, uz razigranu pjesmu na tisuće cvrčaka, ispune i nestrpljivo razgale suha pluća prvog akšama. Da se tako rastjera jednoličnost dnevne more, sparine, žege i vrućine, jesenje magle, zimske hladnoće i sivila monotonije. Uvijek je isto. Najavljujući svoj dolazak, akšam izaziva nevidljivu radost, razdražljivo nestrpljenje, koje svi, sa skoro dječijim iščekivanjem predstojećeg zajedničkog sijela i druženja nestrpljivo iščekuju.

Akšam počne polahko da pada, sa prvim sjenama i kada se u daljini začuje ezan i poznati glas mujezina. Sve više tamne sjene počnu da nadvladavaju, dok sigurnim tempom u potpunosti ne savladaju carstvo svjetla. Vrijeme sjena tek dolazi. Polahko, ali sigurno. Samo pokoja prilika na obali rijeke, mora, u parku, pod debelim granama bagrema, u sjeni šimšira, mirisa badema, zagrljaju stabla kestena ili oraha iz djetinjstva, vinove loze, jasmina ili drugog omiljenog drveta zuri u tamu nestrpljivo očekujući prve tragove poznatog zvuka, pa da akšamluk počne sa željom, da mu kraja nema. Sve ste možda već doživjeli. Zato, sve i izgleda tako nestvarno. Lavež psa čuvara. Poznato lupanje cipela tvrdih potpetica pri žurnom hodu, koje vlasnika nose možda na prvi zakazani sastanak, tajnoj ljubavi, novoj sevdalinci i novoj temi u kojoj se jednom volješe dvoje mladih uz odzvanjajujuću klepu nanula cijelom đadom klizave i uglađene kaldrme, rastjerujući duhove tame iz nekad davnih strahova djetinjstva uz zveket sinđira rane posjete i klepet zatvaranja prozorskih kapaka, postepeno nestajući i umirući konačno negdje pri kraju ulice tamo negdje, iza ćoška.

To je vrijeme, kad se sva osjetila i svi osjećaji istančaju i zategnu, do nekog neobjašnjivo određenog naboja. To je prvi znak. Onda čovjeku zasvijetle oči čudnim sjajem, baš kao kakav znak upozorenja, gdje iznad glava jasno piše, kao na visećoj ploči iznad ulaznih kapijskih vrata: "Stop, pazi, grizem, ne diraj!" Akšamluk može da počne! Harmoniko moja, Šerbo, Omere, Šukro, gdje ste? Sevdalinko moja i moj crni akšam-mrače...

Skoro svaka sevdalinka svojom senzibilnošću i jačinom izraza tjera slušatelju kožu na onu ´tihu jezu´, poznatu samo sevdalijama, ali pronađe put i do onih najokorjelijih i najčvrstijih, a često natjera da se prolije i koja suza.

Koliko je suza samo poteklo zbog nje?
Samo o tome se može napisati cijela knjiga!

Šta je suza poteklo, ne samom pjesmom kao takvom, već onom nevidljivom niti kojom ona prenosi poruku, doživljaj, osjećaj, stanje…

Šta je samo suza poteklo kod zaljubljenih, razočaranih, ostavljenih, ucvjeljenih, onih koji su u domovini, u tuđini, u nekom od ukradenih trenutaka samoće, kao i onima koji su u trenucima drugovanja, sreće, ali i tuge.

Mnoge sevdalinke ne iskazuju samo ljubav, one često uz ljubav, u pozadini, kako to i biva u životu, iskazuju i drugu stranu, suprotnu od ljubavi.

Sevdalinka tematski obrađuje ljubav. Ljubav se često iskazuje u pjesmama i prema omiljenim mjestima, gradovima, rijekama, trenucima. Objektu ljubavi, a on ne mora biti usmjeren i isključivo, jedino i samo voljenoj osobi.

Sevdalinka tematski obrađuje ljubav, ali i zlu kob i nesreću kao nazaobilaznu propratnu pojavu nesrećnih ljubavi koja kao neizbježni produkt ´druge strane medalje´ u stvarnosti, nije zaobišla mnoge drage članove, nekada nadaleko poznatih i manje poznatih i sve malobrojnih familija. Često familija kojih više nema.

Njih nema, ali - pjesma je ostala! Njih pjesma, kao čarolijom, oživi i prikaže u vremenu i prostoru. I, tako sevdalinka svojom neuništivom mudrošću nahrani i održi sebe i prisutne na životu, svojim pomenom o patnji poznatih ljubavi iz prošlih vremena, hraneći sve temom koja je nepresušna, definitivno vječna, a koju samo sevdah i pjesma sevdalinka može održati na životu.

Njih nema, ali - pjesma je ostala! Njih pjesma, kao čarolijom, oživi i prikaže u vremenu i prostoru. I, tako sevdalinka svojom neuništivom mudrošću nahrani i održi sebe i prisutne na životu, svojim pomenom o patnji poznatih ljubavi iz prošlih vremena, hraneći sve temom koja je nepresušna, definitivno vječna, a koju samo sevdah i pjesma sevdalinka može održati na životu.

Sevdah je tipičan bosancima-sevdalijama i meraklijama koji obožavaju taj, posebno bosanski izražajni, dozvoljavam sebi slobodno reći - ljubavni melos, gajeći, njegujući i upražnjavajući ga, uzdižući ga u nebesa u svakoj prilici, na svakom mjestu i na svakom kontinentu. Sevdah odaje Bosanca, ne samo po mjestu geografske pripadnosti.

Naravno da postoje i razlike, ne samo u interpretaciji, već i u slušnoj percepciji i poimanju te vrste melosa. Samom doživljaju. Kultu vremena i prostora. Kultu vječnosti. Neiscrpnosti tematike generacija podložne načinu života, običajima, razvoju tehnike, umjetnosti preživljavanja i načina prezentiranja starine i novine, pri čemu načini prezentacije imaju i nose u sebi ´ono nešto´.

Posebno u zadnja dva stoljeća je primjećen sve veći interes stranaca za tu vrstu bosanskog folklornog izražajnog melosa. Pored sevdalinke, zainteresovanost nije ništa manja za bošnjačku epiku, izvornu pjesamu pjevanu uz gusle, saz, tamburu, kao i mnoge pjesme tipične bošnjačke balade.

Odakle toliko interesa za sevdalinkom i bosanskim sevdahom? On se još i danas dalje dokumentovano prenosi iz knjige u knjigu timova stranih iztraživača i izdavača, često pod našim pravim, ali nekada, na žalost, zbog nepoznavanja i pod drugim (tudjim!) imenom, u strahu da ne nestane to vrijedno izvorno bosansko kulturno narodno blago, često i opet na žalost, u sklopu istraživanja i očuvanja svjetske baštine kojoj prijeti uništenje i nestanak.

Dakle, nemojte se iznenaditi, ako budete naišli da se neki stranac ili strankinja bolje razumije u tajne bosanskog sevdaha od vas. Ništa čudno! Odgovor leži u biću Vašeg ili nečijeg (ne) interesovanja.

Mnogi se pojedinci, grupe, pa i narodi neopravdano čude, posebno oni koji ne poznaju tu vrstu izražajnog melosa i ne znaju šta on znači i može značiti, šta to toliko ljudi pričaju o tom sevdahu? Šta to ima toliko snažno u njemu?!

Tu razliku i ´šta to toliko´ ljude privlači taj sevdah, teško je objasniti. Stanje je isto i sa obožavateljima izvođača modernog džeza, da iskoristim priliku i navedem ovdje meni posebno dragog, Boba Mek Ferija ili na drugoj strani opere i slušateljima ili obožavateljima grandioznih arija Pučinija, Verdija i drugih, u izvedbama najvećih opernih pjevačica i pjevača klasike kao što je to bila pokojna Marija Kalas ili kao što su to danas Placido Domingo, Luciano Pavarotti, Karera ili sutra opet neki drugi, isto tako dobri i izražajno snažni izvodjači.

Ništa manje nije uskraćeno ljubiteljima, kako izvornog, tako i moderno obradjenog bosanskog sevdaha i omiljenih pjesama sevdalinki u izvedbi poznatih i najomiljenijih izvođača sevdalinki, veličanstvene snage i glasovnih mogućnosti, strastvenosti u izvođenju i nezaboravne svježine u izrazu svima znanog i nadaleko u svijetu poznatog Safeta Isovića, rahmetli Himze Polovine, Emine Zečaj, Nade Mamule, rahmetli Zaima Imamovića, Zore Dubljević, Zehre Deović, Nedžada Salkovića, rahmetli Zekerijaha Đezića, Bebe Selimović, za one malo starije koji se sa sjetom sjećaju izvođenja pjesama Omera i Behke Ljuce i mnogih drugih ništa manje vrijednih i ovdje nespomenutih izvođača koje će generacije i generacije pamtiti, oživljavati i uvijek iz početka ´iz mrtvih´ podizati.

Pojedinci, koji nekada u nagonu strasti bolesnih utjecaja ideja, trendova i okoline, u trenucima vlastite slabosti, dozvole sebi da pišu i da sebe blamiraju dirigovanim tekstovima objašnjenja o jedinstvenom karakteru bosanske sevdalinke, (ali i bosanske epike ili balade!), zalutaju i zagaze često preduboko u vode ljubomore, i u neke, za sevdalinku strane sfere, posebno one, koje u sebi sadrže mirisnu notu nacionalnih konotacija i predznaka. Takve skoro niko, a posebno oni iz krugova poznavatelja i obožavatelja sevdalinke, ne uzima za ozbiljno. Takvi nanose štetu prvo sebi, a onda posebnu i dodatnu štetu nanose interesima grupacija koje sami zastupaju, pokušavajući nemoguće, a to je - da nanesu zijan iz želje, da poput ptice kukavice, postave mrlju nevinoj ljepoti sevdalinke i da udare na čistotu poruke koju ona prenosi, a to je ljubav.

Dok jedni perceptiraju i doživljavaju svoju okolinu i muziku putem sluha, uhom kao organom sluha, meraklije i sevdalije perceptiraju, osim uhom, još i cijelom površinom svoje kože. Koža se odjednom naježi, postane tanahna, osjetljiva na sve titraje i vibracije i počne se neprimjetno pretvarati u najveće i najosjetljivije ljudsko čulo i osjetilo, (koje stvarno i jeste, ali ovog puta se koristi kao takvo u svrhu slušanja sevdalinke!), djelujući tako, da se u tijelu počnu lučiti sasvim drugačiji hormoni i hormonski spojevi koji na početku djeluju sporo, kao i lokomotiva kad počne da uzima zamah, sa sve jačim i jačim ritmom, intenzitetom i brzinom, izazivajući potpuni haos u tijelu i glavi, uz još uvijek nedovoljno istražene propratne kemijske reakcije, pojave i stanja, a jedno od tih je i u narodu dobro poznato stanje ´padanja u trans´. Mnogim koji ovo čitaju, može izgledati malo smiješno, čudno i nestvarno ili čak izmišljeno. Ali, nije! Dešava se, i to vrlo često, skoro svakodnevno!

Iz tog stanja, stanja transa, se nikada nikoga ne ´dira i ne budi´, već slušajući uživa u ljepoti zvuka, ne slučajno, po vlastitoj želji ´odabranog´ instrumenta, toplini teksta i mudrosti izbora svake riječi trajnog i upečatljivog izraza. Sve je na svom mjestu. Note, visina tona, pauza, zvuk, glas, tempo sve to izaziva kod slušatelja, a posebno ljubitelja sevdalinke, stanje od kojega mu se ´koža naježi´ i samo njemu poznato stanje od kojeg se poput opojne droge mora redovno u sve učestalijim večerima i u vrijeme dogovorenog akšamluka, naći sa svojim odabranim društvom na tom i tom mjestu, u to i u to vrijeme, po mogućnosti - bez velikih smetnji, a koji mogu da budu u liku i obliku neraspoloženih, neodgovarajućih, nedruštvenih kao i nepoželjnih osoba, pijanih i dosadnih, nedoličnog ponašanja i manira. Nekada može za akšamluk posebno važnu ulogu da ima temperatura, svjetlo, piće, meze, a sve to utječe na ugođaj, percepciju, viziju, trenutak događaja i doživljaja pri slušanju sevdalinke. Ko to nije probao, teško da će moći da shvati o čemu je riječ. Međutim, svijet je sasvim drugačiji kad se sjedi u nekoj mračnoj i hladnoj dvorani i sluša topla ljubavna pjesma, od svijeta ugođaja neke male mehane, bašče, voćnjaka ili šljivika na samku i negdje na osami pod vinovom lozom, kraj rijeke ili u planini kraj izvora, u planinarskoj ili vlastitoj kući, u večer, kad je akšam (zato se i zove akšamluk!) uz prisne prijatelje, poznate glasove i mile zvuke…

Redukcijom takta, tona, brzine, harmonijom zvuka nota i sklada same muzike, gdje veliku ulogu za jednog merkliju i obožavatelja sevdalinke imaju posebno zvuci harmonike (nekome violine ili klarineta!), u čemu ´ima nečega´ što čovjek teško može ili ni sam ne zna objasniti, ali slatko ili sa bolnom sjetom podsjeti na nešto, neki lijep ili bolan doživljaj, osjećaj, gubitak ili ushićenje, znak sreće, bola, tuge, zaljubljenosti, razočarenja ili uspjeha u ljubavi.